Lutkari s mora

Šezdeseti međunarodni dječji festival u Šibeniku (20. lipnja–4. srpnja) nije zasjao u punom programskom sjaju zbog pandemije, ali je hvalevrijedno što se uopće održao i programom (predstavama i radionicama) razdragao djecu (predstave su bile na Trgu Ivana Gorana Kovačića). Kazališni program činile su hrvatske, uglavnom komorne predstave, a među njima zatekle su se i dvije lutkarske: Bio jednom jedan Kazališta lutaka Zadar (30. lipnja) i Sretna kućica Gradskog kazališta lutaka Rijeka (1. srpnja), obje namijenjene dobi od tri godine i starijima (3+). Budući da je gledalište primalo manje gledatelja nego inače (zbog epidemioloških kriterija), obje su predstave odigrane dva puta (19.30 i 21.00). U obama slučajevima gledala sam one ranije, odigrane pod dnevnim svjetlom, ali sam potpuno uvjerena da to nije narušilo dojam o predstavi.

Scena iz zadarske predstave Bio jednom jedan

Zadarska predstava Bio jednom jedan redateljice Lede Festini Jensen temelji se na danskoj slikovnici u kojoj su glavni likovi – konopci. Iako se u prvoj sceni na njima još suši rublje, oni ubrzo oživljuju i počinju oblikovati likove i priče. Uz glazbu Ivanke Mazurkijević i Damira Martinovića Mrleta, scenski pokret Alena Ćelića i vizualizaciju (scenografija, lutke) Darka Petkovića, glumci Juraj Aras i Sanja Grgina oblikuju od konopaca (zapravo krute žice, i taj prijelaz nije baš logičan) razne likove dovodeći ih u međusobni odnos. Neki su likovi vrlo duhoviti poput sove ili debelog čovjeka (odličan Juraj Aras), no neki su na granici prepoznatljivosti. Budući da se tijekom pripovijedanja skače s teme na temu, koristi preglasna (premda uspjela) glazba i nepovezani dijalozi, dobiva se ishitrena priča. Mogu prihvatiti da je predstava namijenjena maloj djeci i da oni takav rascjepkani sadržaj mogu lakše pratiti od kompaktne cjeline, ali ja to na ovoj izvedbi nisam doživjela. Budući da me predstava nije u potpunosti zaokupila, prisjetila sam se sjajne predstave (1996) istog kazališta s bugarskim lutkarskim čarobnjakom Sunnyjem Sunninskim Koliko je duga jedna priča o pijetlu i kralju ispričane s pomoću metra. Iako je lutkarska metoda metra naoko slična ovoj s konopcima, učinak nije ni približan.

Scena iz riječke predstave Sretna kućica

Riječka predstava Sretna kućica autorica Ivane Đula i Milice Sinkauz u režiji Morane Dolenc temelji se na istoimenoj slikovnici Karmen Delač Petković i Dijane Arbanas, a ona na istinitom događaju! Malo goransko selo Gornji Kuti udaljeno je jedan i pol kilometar od željezničke stanice Brod Moravice i broji manje od trideset stanovnika, ali ono što odlikuje tu sredinu jest ljubav prema pisanoj riječi, odnosno knjigama. Prema dostupnim informacijama, na poticaj Antuna Burića (1906–1992) u njegovoj se kući (adresa Kuti 14) 22. studenoga 1936. okupilo šesnaest mještana i utemeljilo čitaonicu s posudbenom knjižnicom pod nazivom Hrvatska čitaonica sela Kuti – Gorski kotar.

Danas ta knjižnica broji deset tisuća knjiga, a u sklopu projekta 27 susjedstava Rijeka 2020 dobila je lutkarsku predstavu nazvanu Sretna kućica. Luči Vidanović kreatorica je zanimljive scenografije i ljupkih lutaka, no kako je riječ o drvenim fiksnim oblicima, animacija je minimalna: Zlatko Vicić može vaditi likove iz kutija, slagati manje kutije u veće, premještati kuće i preslagivati samu „sretnu kućicu“ (koja je bila zapuštena pa su je seljani obnovili), ali to je uglavnom sve. Glazba je odlična (Sandi Bratonja), vrlo je zgodno što Vicić pjeva uz snimku i šarmantno je što tekst nalikuje brojalici (i što relativno dugo ne znamo o čemu je riječ), ali nedostatak animacije stvara (doslovce) dojam umrtvljenosti (čega su djeca nepogrešivi pokazatelji). To je prava šteta, jer je priča nevjerojatna, scena vizualno dopadljiva (na razini slikovnice) i, uz drukčiju koncepciju, mogla se dobiti izvrsna predstava. Usprkos prije navedenu, u meni se rodila želja da odem u kućicu, jer mislim da bih tamo neko vrijeme mogla biti potpuno sretna.